Odo' na Mafest...

Najavljen u uglednom strip društvu, a tu su i neki Ićikućiji i Brindisiji takođe'.

Od četvrtka pa nadalje, horde fanova ZZCP-a, Nk Zvjerinjaka, Zečine i na neviđeno Kajzerice u Makarskoj me mogu žicat za crtež.

Program je ovdje.

Enivej, evo nešto Kajzerice do povratka i novih vijesti.

John Carter

Ah, kakva žanrovska enciklopedija John Carter je!

Količina pažnje posvećene rekreiranju starog štiha SF opera na ovom filmu je uistinu impresivna.

Od kretnji kamere i kostimografije reminiscentne ne samo SF klasicima iz 60ih, 70ih i 80ih, već i retro rebootu novog Star Treka, pa sve do glazbenih dionica jakih bubnjeva prekinutih psihodeličnim klavirom koje nisu značajnije korištene u žanru još od Schaffnerovog Planeta Majmuna, John Carter sa tehničke strane ima sve!

Skladatelj Michael Giacchino nema gotovo nijedne originalne note na svojem repertoaru, već skida poznate uzorke dvaju najlegendarnijih filmskih skladatelja 20-og stoljeća, Jerrya Goldsmitha i Johna Williamsa.
No služeći se onom "ako šljaka, ne popravljaj", prolazi, jer i kvalitetna kopija (a možda i omaž) klasika je ponekad bolja od vlastite, ali duhom i kreativnošću lišene stvari.
(Uostalom, on je skladao i za Super 8, Alfu i Omegu svih nemuštih čušpajza od već viđenih sastojaka)


Redatelj Andrew Stanton također ne izmišlja toplu vodu u ovom filmu služeći se smjernicama koje su možda isčezle iz modernog filmskog blockbustera, no ne i iz animacije.

Njegov redateljski debi u John Carteru je na neki način spektakularan jer ni u jednom trenutku se ne dobiva osjećaj da za ovim filmom sjedi "novopečeni vozač" koji je tek stigao sa animacije, već prekaljena veterančina sa desetljećima iskustva snimanja igranih epova.

Naravno, sve što ja nabrajam će malo značiti neupućenijem, novijem ili tromijem gledatelju, ili onima koji su više uživali u Avataru i novoj Star Wars trilogiji.

A upravo potonji su najveći krivci druge strane medalje, tog osjećaja "već viđenog" kojim je John Carter ispresijecan, jer su Lucas i Cameron nesmiljeno krali (i ne samo oni) iz književnog predloška, davno prije nego li je ova ekranizacija bila uopće u planu.

Ima i tu glumatanja, ima klišeja i rupa, praznog hoda, već viđenih kreatura, no čak i sporedni likovi, pa i oni animirani, poput Woole, psolikog bića, su daleko karizmatičniji i životniji nego li kojekakvi stupidni Ewoksi, Jar Jarovi, ili oni plavi majmuni sa Pandore.

U sporednim ulogama je lijepo vidjeti podcijenjene engleske glumce poput Dominica Westa i Jamesa Purefoya kojima ograničene uloge nažalost nisu dopuštale neki veći zamah.

Ponajviše se ipak ističe glavni lik Taylor Kitsch kao nova akcijska zvijezda na sve praznijem nebu, dok su pomalo neprepoznatljivo glasove CG likovima posuđivali Willem Defoe i Thomas Haden Church.



I tako na kraju, zbog Disneyeve tragične reklamne kampanje i potpunog nedostatka hypea, onog u čijem građenju su majstori tipovi poput Camerona ili Lucasa, Carter je zaradio taman da pokrije svoje troškove i ode tiho u zaborav, ostavši u pamćenju samo onih koje je razveselila pažnja i detalji kojom su, barem na dva sata, evocirana sjećanja na neki drugi Hollywood, davno iščezao zajedno sa blesavo raskošnim i bezbrižnim pustolovinama.


Trailer

Journey 2: The Mysterious Island

I 2012-a ima svog konja za utrku.

Prva Verneova adaptacija sa Brendanom Fraiserom je bila bolno iskustvo nalik igrici koja se vrti, a vi nemate joystick.

Druga je, na moje opće iznenađenje, još bolnije iskustvo.

U oba navrata sam gledao film očekujući običnu blentavu zabavu i oba puta ostao razočaran.

U dvojci nema Brendana, ali ima Rocka, Caine se isto ušlihtao, valjda za ekstra keš, iako ne znam na što ima trošiti više u tim godinama.

Još od prvog nastavka, Vernove adaptacije prati slogan "zabava za cijelu obitelj" što itekako puzlira s obzirom na dijaloge koji vrijeđaju inteligenciju starog i mladog te lošu glumu nalik onoj iz srednjoškolskih kazališnih predstava.

Ali CGI je zato kul.


Za 1996-u.


Braća-scenaristi (ili štogod drugo već bili) Gunn su izvršili krvoproliće nad originalnim materijalom, i to ne samo jednim, već više njih, s obzirom da su u ovaj film nagruvali i 20 000 milja pod morem i još štošta drugo.

Jesu li oni najveći hejteri Julesa Verna ili fanovi, nije bitno, razlike su, kad takvima da'š ekranizaciju u ruke, jedva vidljive.

Redatelj i kamerman imaju fetiš na Rockova prsa i bradavice i spremni su i ono malo vjerodostojnosti baciti u vjetar ne bi li pružili publici ovaj 3D efekat.

Ono što je i najtužnije je što je to bio hajlajt filma...



No, s vedrije strane, Journey 2 savršeno ruši sve teze koje su izgradile ucviljene korporacije oko nekakvog ogromnog kolača kojeg gube i nekakvih "autora" za koje se oni bore.

Film je zaradio 100 milja, 100 milja previše, a autore nakon ovog treba zatvoriti lii deportirati nazad u domaje Irsku i Kanadu.


Trailer.

Bezveze

Tek toliko da postam neš'.

P.S. Iako izgleda kao zvonar crkve Notre-Dame bez imalo ukusa, Rourke je zapravo odličan filmski kritičar!

Get The Gringo

Uistinu su rijetke iznimke kada izvrstan foršpan prethodi izvrsnom filmu.

Get The Gringo je ta iznimka koja potvrđuje pravilo.

Kroz internetska bespuća se provlači misao kako je Gringo svojevrsni nastavak tvrdo kuhane noarovštine iz 1999-e, zvane Payback.

Da, prekriži li se u ovom slučaju tipičan seting noir filmova, Gringo je Porter, 10 godina stariji i upravo toliko iskusniji.

Film u kratkih, početnih 15-20 minuta uspostavlja likove i mjesto, u vremenskom prozoru u kojem moderni Hollywood, osim ako je riječ o arapima koji u podrumu imaju "Debelu Bertu", ne može ni slikovnicu postaviti na uvjerljive temelje.

Možda zato što je upravo Payback poput temelja koji nas je već prethodno upoznao s likom Gibsona ili možda zato što redatelj Adrian Grunberg (koji je kalio zanat na Melovim filmovima, ali i onima poput Gospodara i Ratnika) i sam Gibson (ovdje kao scenarist i producent također) znaju što rade.

Glavni lik kojeg znamo samo po pogrdnom meksičkom nazivu za bijelca, je poput Sherlocka Holmesa među kriminalcima, sposoban gledati 20 koraka unaprijed.

No, samo jedan krivi ga uvalja u debele nevolje.

Meksički zatvor u kojem, rano u filmu, završava je jedno od pripovijednih poprišta rijetko viđenih u filmskoj industriji, lokacija koja nastavlja živjeti i nakon odjavne špice, poput džungle u Predatoru ili Shawshank zatvora.

Get The Gringo u Americi, zemlji od 300 milijuna stanovnika je dobio sramotni "Ravno u videoteke" status kakav imaju samo filmovi Michaela Dudikoffa i njemu sličnih antitalenata, dok ga ostatak planete premijerno dočekuje na velikom platnu.

Naravno, to je dug koji Gibson plaća u domaji zbog poroka koji ga prate još od Australije te teškog karaktera kojim je stao na žulj trenutno najmoćnijem lobiju u Hollywoodu, onom židovskom.

Ali, ko jebe političke ratove pijanih gnjevnih katolika i profesionalnih židova, Get The Gringo je izvrsno napisani krimi dragulj u kojem se Mel vratio, a Grunberg pojavio sa stilom, vrijedan izdvajanja 95 minuta jednog dana.



Trailer

Spešl Buletin

Hvala redateljskom šonji Rubenu "Furam se na DePalmu" Fleischeru, ili komegod već 'ko je slagao ovaj trejler, što je u nj stavio "Po istinitoj priči", a zatim pičnuo rap muziku u seting sredine 20-og stoljeća.

Hvala, križam i preskačem, ionako je Curtis Hanson postavio neke standarde, nedostižne današnjim kokošarima u Hollywoodu. (A i DePalminim Nedodirljivima)


Odličan tekst o Avengersima i otužnoj sudbi njihova tvorca, sudbi koja je potpuno zasjenjena dolarima koji ovih dana pljušte po kinoblagajnama.

Ima li, još od kraja celuloidnih 90ih...

...izraubanijeg filtra, od zeleno-plavog?

 Sauntrek.

Tizer

Senzacionalno!

Prvi puta ćemo na ovom blogu pričati, ili barem ja sam sebi u bradu, o stripu!

Stranom, naravno!

Eric Powell je američki stripaš koji se godinama uspješno održava na pučini američke strip industrije kao autor, iste one industrije koja mu je očito stala na žulj.


Iako se često znao usputno izrugivati novim i prolaznim trendovima u svojim stripovima, dosada su samo tribine na kojima je gostovao bile rezervirane za slapove gorčine koje je sipao na trenutni ustroj strip tržišta i nedostatak autorskog stripa.

U najnovijem Goonu ruganje tržišnim i zanatskim smjernicama "Velike Dvojke" doseže neke nove razine (dovoljne da ga počaste epitetom "commie from tennessee"), zaokružene pismom punim gorčine samog autora na kraju sveske oko niskih prodaja svega što ne nosi tajce i pelene.


Naravno, budući da izdanja Dark Horsea na ovom dijelu zemaljske kugle i nema, možete ga nabaviti dobrom starom tehnikom koja smeta domaće korporativne albino poltrone.


Preporuke!

Where The Wild Things Are

Jubilarna 100-ta filmska recenzija zahtijeva malo drukčiji pristup, pa umjesto da ovdje kuckam zašto je ekranizacija Sendakove slikovnice, uzimajući u obzir da iste uglavnom služe za uspavljivanje djece, savršena, dopustite da vam kroz jednu gif sličicu opišem doživljaj gledanja do 50 minute...

...nakon koje sam ugasio plejer i obrisao film.




P.S. A i 60 000 klikova je probijeno.

Još jedna zemlja bezakonja

U još jednoj Hillcoat-Cave suradnji.

21 Jump Street

Bazirana na istoimenoj popularnoj seriji iz 80-ih koja je iznjedrila zvijezde poput Johnnya Deppa, dolazi još jedna holivudska reciklaža.

Radnja se vrti oko dvojice mladolikih murjaka koji se prerušavaju u srednjoškolce ne bi li razbili narko lanac koji koristi "kul klince" za širu distribuciju po školama.

Iako bolji od Sittera, što i nije neka teška zadaća, 21 Jump Street ima zajednički problem.

Jonaha Hilla.

Osim što već 5-ti film zaredom ponavlja jednu te istu kalup-ulogu koja djeluje (primjer u prijašnjim slučajevima Michaela Cere i Jessie Eisenberga također) kao brza cesta prema kratkoj slavi i još bržem zaboravu, ovdje je sudjelovao kao scenarist.

S obzirom da on, kao i Michael Bacall, koscenarist, su početnici (bez kompleksa, nažalost) u pisanju filmskih scenarija, a redatelji početnici u režiranju igranih filmova, 21 Jump Street, iako sa nekoliko dobrih fora, se čini kao veoma neujednačeno djelce amatera-fanova.

Osrednje, sa puno potencijala bačenog niz odvod.


Trailer